Ideja koja je počela od pokvarenog kofera

Dok smo prikupljale iskustva žena preduzetnica za W-BOX, razgovori su često odlazili u pravcima koje nismo planirale. Počinjale bismo pitanjima o poslu, prvim klijentima, greškama, odlukama i trenucima kada su poželjele da odustanu. A onda bi, negdje između priče o računima, rokovima, djeci, putovanjima i svakodnevnom haosu, isplivao neki detalj koji bi zapravo objasnio mnogo više od svih „ozbiljnih“ poslovnih pitanja. Tako smo naišle i na jednu priču koju vjerovatno nećemo posebno predstaviti u W-BOX-u, ali nam je ostala u glavi upravo zato što nije počela kao poslovna priča.

Počela je od pokvarenog kofera.

Žena sa kojom smo razgovarale tada je često putovala zbog posla. Na jednom od putovanja, pred sam polazak, potpuno joj se raspala ručka na koferu. Nije imala vremena da kupi novi, nije joj se bacao sasvim dobar kofer i, kako je sama rekla, „iznervirala sam se dovoljno da odlučim da ga popravim sama“. Prvo je napravila improvizovano rješenje od onoga što je imala kod kuće. Nije bilo posebno lijepo, ali je radilo.

Onda je, iz čiste radoznalosti, pokušala napraviti bolju verziju. Pa još jednu. Promijenila je materijal, oblik i način pričvršćivanja. Napravila nekoliko varijanti dok nije dobila nešto što je bilo dovoljno čvrsto, uredno i praktično.

I tu bi priča vjerovatno završila da neko nije vidio kofer.

„A gdje si to kupila?“

Kada je rekla da nije kupila nego napravila sama, uslijedilo je pitanje:

„A možeš li i meni?“

Pa još neko.

I tako je nešto što je počelo kao improvizacija postalo mali proizvod.

Nije odmah otvorila firmu. Nije imala poslovni plan od 40 stranica. Nije radila istraživanje tržišta. Nije ni mislila da „pokreće biznis“.

Samo je riješila jedan konkretan problem.

Kasnije je počela praviti i druge sitne dodatke za putovanja: oznake za prtljag, male organizatore, zamjenske dijelove, personalizovane detalje. Neke stvari su se prodavale, neke nisu. Neke su bile simpatične, ali preskupe za proizvodnju. Neke su kupci obožavali, iako ona sama nije mislila da će biti zanimljive.

Najčudniji dio priče?

Proizvod za koji je bila potpuno sigurna da će joj biti glavni hit — nije prošao skoro nikako. A ona mala stvar koju je napravila gotovo usput, samo zato što joj je bilo zabavno, postala je najtraženija.

Ta priča nam se svidjela jer dobro pokazuje nešto što se često zaboravlja.

Biznis ponekad ne počinje velikom idejom. Ponekad počinje nerviranjem. Nečim što ne radi. Nečim što ti nedostaje. Nečim što misliš da bi moglo biti napravljeno bolje. A onda dolazi važniji dio: primijetiti da isti problem možda nemaš samo ti.

U W-BOX-u ćemo govoriti o idejama, testiranju, odlukama i razvoju posla. Ali možda je jedna od najkorisnijih stvari koje smo čule tokom razgovora sa ženama bila upravo ova: ne moraš uvijek početi pitanjem „šta bih mogla prodavati?“ Ponekad je bolje početi pitanjem: „Šta me toliko nervira da bih najradije sama napravila bolje rješenje?“

Tu se, sasvim slučajno, nekad krije vrlo dobra ideja.